Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Nakon vanredne vijesti »Ko je ovo podvalio Sarajevskoj pivari?«, koju smo objavili u četvrtak 7. septembra, u potpunosti sam razumio dnevne listove (pa i ostale medije koji su se ugledali na njih), zašto se u uređivačkom konceptu rukovode stavom – što gore to bolje! Tog 7. septembra naš portal je posjetilo 15.600 ljudi. Rekord koji još dugo nećemo nadmašiti. A i nije nam stalo da ovakvim vijestima povećavamo čitanost. Mi ne prodajemo klikove, kao što novinski izdavači prodaju oglašivačima tiraže svojih dnevnih listova i sedmičnih magazina. Ipak, bilo je efekta. Od tih 15.600 ljudi, od kojih je velika većina prvi put posjetila portal, dio njih se pretplatio na newsletter tako da su nam se posjete zadnjih dana utrostručile i stabilizirale.
Što više krvi, ratova, ubistava, političkog i privrednog kriminala, silovanja, tuča, saobraćajnih nesreća, porodičnog nasilja, preljuba, razvoda, štrajkova glađu… nije bitno, a mogu i izmišljene vijesti. Narod jedino to voli da čita. Pa kad voli – dajmo mu. Novine treba prodati. Što veći tiraž to bolja prodaja oglasa, i to po većoj cijeni. Novinari su utonuli u »crnilo«. Zbog toga se u glavama čitalaca formirao negativni mentalitet, uvukao se strah od svega i svačega. A čovjek kad je u strahu manje troši, čuva pare za crne dane. I tako oglašivači sijeku granu na kojoj sjede. Oglašavajući u novinama oni zapravo podržavaju širenje straha i tako direktno utiču na smanjenje prodaje svojih proizvoda.
Ali nije to izum današnjeg vremena. Novine su tako i nastale.
Tridesetih godina devetnaestog stoljeća novinski izdavači još nisu znali za izvor prihoda koji zovemo oglašavanjem. U tadašnjem New Yorku, gradu sa nešto više od sto hiljada stanovnika, ukupan tiraž dnevnih listova jedva da je dostizao nekoliko hiljada primjeraka. Novine su izdavale političke stranke, interesna udruženja, bogati industrijalci i pojedini zanesenjaci koji su bili najsličniji štampanim blogerima. S časopisima nisu zarađivali novac već su ih, prije svega, zanimali politički uticaj i društveni prestiž.
Obične građane dnevni listovi nisu zanimali. Za njih su bili preskupi, za čitanje nisu imali vremena, u političkim i literarnim raspravama viših slojeva nisu se prepoznali. I pored toga, nekadašnji štamparski zaljubljenik Benjamin Day bio je ubijeđen da se u časopisima skrivaju velike tržišne mogućnosti. Nisu ga zanimali politika, određene skupine trgovaca i poslovnih ljudi. Časopis je želio prodati običnom Newyorčaninu i pri tom zaraditi što više novca. Prvi broj časopisa New York Sun posvetio je samoubistvima. Svakog dana objavljivao je nove priče o kriminalu, ubistvima, razvodima i sudbinama običnih građana. Za pokrivanje crne hronike zaposlio je prve profesionalne novinare koji su po cijeli dan razgovarali s policijom, sjedili na sudovima i bilježili glasine po lokalima i restoranima. Tiraž je povećavao izmišljenim pričama među kojima je najpoznatiji bio članak o životu na Mjesecu iz 1835. godine, kojeg su lažno pripisali najpoznatijem astronomu tog vremena, Johnu Herschelu. Čitanost novog časopisa je bila sve veća i uskoro su se kod Daya počeli oglašavati prvi klijenti koji su u njegovom dnevnom listu namirisali zaradu. Među prvima je došao farmaceut koji je počeo oglašavati svoju vodicu za uklanjanje neprijatnog zadaha iz usta… I, tako je krenulo.
Nedavno smo gledali direktan prenos bokserskog meča stoljeća iz Las Vegasa. Jedan penzionisani bokser i jedan debitant borili su se u meču koji je obrnuo oko milijardu dolara od sponzora, televizijskih prava i prodaje ulaznica. Opet sponzori koji su finansirali da gledaoci mogu vidjeti tuču sa mnogo krvi. I ne samo sponzori, već i lokalni oglašivači. Televizijske stanice su kupovale skupa televizijska prava i prodavali termine svojim lokalnim oglašivačima. Sve se vrti u krug.
Jedan od najvećih mislilaca današnjice, dr. Edward de Bono, dvije godine je pokušao uvjeriti Kofija Annana, generalnog sekretara Ujedinjenih nacija, da sazove sjednicu Savjeta bezbjednosti na kojoj bi bila usvojena rezolucija koja će primorati sve dnevne listove na svijetu da svakog dana objave najmanje jednu stranicu pozitivnih vijesti. To uvjeravanje je trajalo sve do trenutka dok ambasadori u UN-u nisu kazali kako oni nisu prava adresa za to, već njihova ministarstva vanjskih poslova od kojih dobijaju instrukcije kako će glasati na sjednicama Savjeta bezbjednosti. De Bono je odustao kada je shvatio da političari nikada neće podržati njegov prijedlog. Njima je, takođe, stalo da svoje narode drže u stalnom strahu jer je tako najlakše sa njima manipulisati i upravljati.
Moja sloboda i sloboda mojih saradnika nema cijenu. Radimo ono što volimo i pokušavamo to raditi najbolje što znamo. To uzbuđenje koje osjetim kada ujutro u 5 sati otvorim u pravilu prazan folder Media Marketinga, a znam da ga tokom dana treba napuniti, je neprocjenjivo. Evo i danas imam jednu vijest iz oglašivačke industrije koja bi privukla ponovo 15.000 posjetilaca, ali je nećemo objaviti. Ako se na to navučemo, ubrzo ćemo postati AD tabloid, a to nam nije cilj. Oglašivačka industrija se ne može razvijati na skandalima, već na primjerima dobre prakse, uspješnim kreativcima i sjajnim kreativnim idejama. Pa makar niko ne kupio naš baner.