Drugi jezik na kojem je dostupan ovaj članak: English
Piše: Ekrem Dupanović
Prva knjiga koju sam pročitao u ovoj godini je knjiga Miroslava Miškovića Ja, tajkun. Kupila mi je Vedrana kad smo bili prošle sedmice u Beogradu. Pročitao sam desetine knjiga o menadžmentu do sada. Pročitao sam sve knjige Robina Sharme. Ništa iz tih silnih knjiga nisam naučio. Ili sam ja glup, ili su sve one obična šuplja priča. Jedina prava i ozbiljna knjiga o biznisu koju sam do sada pročitao je knjiga Miroslava Miškovića. Čita se lagano, nema mnogo filozofiranja, nema duhovnosti koja će nas dovesti do vrhova uspjeha, nema izmišljenih priča koje su specijalitet Robina Sharme, najvećeg gurua na svijetu. Nema kosmičkih sila i čekanja da se one poslože i krene u posao. Nema ništa od toga. Mišković, koristeći zdrav razum i logiku, uz poštivanje poslovnih principa koje je usvojio i, naravno, svega što je naučio od stranih konsultanata koje je angažovao, stvara i razvija poslovno carstvo. Piše lagano, jasno, navodi činjenice, imena, konkretne poslovne poteze. Iz ničega stvara uspješne kompanije i onda ih prodaje. Kada je prodao Delta banku, Delta osiguranje, lanac marketa Maksi i Delta city, Mišković je u Srbiju unio gotovo dvije milijarde eura. Srbijanska vlada je od 2001. do kraja 2014. godine prodala2.787 poduzeća i za to dobila 2,87 milijardi eura. Svojim najvećim uspjehom smatra činjenicu da je Delta u vrijeme Maksija imala milijardu i 140 miliona eura kredita koje je dalo desetak svjetskih banaka.
Jedan moj višedecenijski prijatelj bio je godinu dana blizak saradnik Miroslava Miškovića. Vodio mu je jedan strateški projekat. Pričao mi je o Miškoviću sve najbolje. Čovjek o kojem govorim, moj prijatelj, je apsolutno moralan tip visokih etičkih standarda i kada on o nekome tako govori to zaista treba uzeti zdravo za gotovo. Pa ipak, kada je Mišković uhapšen, kod mene se javila dilema. Da li je moguće da čovjek samo svojom pameću i poslovnim sposobnostima izgradi takvu imperiju na Balkanu, i to još pošteno. Više ne sumnjam jer ako je proveo u zatvoru 7,5 mjeseci i nakon toga pušten i oslobođen svih optužbi, onda je valjda sve u redu. Da su mogli išta da mu nađu, sigurno bi mu našli.
Teško je sada prepričavati knjigu jer ona nema jednu ili dvije ideje na kojima je sve građeno pa da se mogu izdvojiti. Cijela knjiga je priča o biznisu i kako ga treba voditi. Meni je najviše za oko zapelo Miškovićevo povjerenje koje ima u mlade ljude. Slao je djevojke i momke po svijetu da otvaraju i upravljaju Deltinim firmama. I svi su bili uspješni. Gurao ih je u vodu i puštao da sami nauče plivati. Samo u biznisima gdje je potrebno znanje i iskustvo zapošljavao je najbolje. Recimo, ne možete osnivanje i razvoj banke ili osiguravajuće kompanije povjeriti ljudima bez znanja i iskustva. Tu je zapošljavao vrhunske stručnjake, ali je uz njih uvijek postavljao mlađe da uče. Kaže kako voli sa mladim saradnicima izlaziti na večere i slušati njihove ideje. Ako mu se ideja dopadne 70 odsto prihvata je i pruža svu podršku njenoj realizaciji. Dok u većini kompanija režu troškove reprezentacije i provjeravaju svaki račun iz restorana, Mišković svoje menadžere stimuliše da troše. Nagrađuje one koji prednjače u troškovima reprezentacije jer menadžeri se moraju družiti sa klijentima i poslovnim partnerima. „Znam da je 25% tih troškova odlazilo na privatne izlaske s porodicom i prijateljima, ali 75% je otišlo u prave svrhe. To je važno,“ kaže Mišković.
Vrlo je pedantan u svemu. Tačan je. Kada je sjednica kolegija, on ulazi dva minuta prije početka i poslije njega se vrata zatvaraju. Ko je zakasnio, ostaje pred vratima. Dok je bio generalni direktor hemijske induzstrije Župa u Kruševcu (vrijeme socijalističkog samoupravljanja), mnogi su mislili da se on u firmi bavi samo hortikulturom jer je svakodnevno brinuo o zelenim površinama u krugu fabrike. To zbog toga što smatra da okolina fabrike utiče na sliku koju o njoj stvaraju njeni poslovni partneri. Ima uvijek čiste cipele, što je takođe vezano za jedno od njegovih uvjerenja – kompanija se prepoznaje po cipelama generalnog direktora.
Sve mi je poslije čitanja knjige Ja, tajkun jasno osim toga zašto politika u zemljama bivše Jugoslavije čini sve da uništi ekonomiju i poskida glave najuspješnijim poslovnim ljudima. Općenito, uspješni ljudi završavaju u zatvorima. Dva najuspješnija gradonačelnika u Adriatic regiji su Zoran Janković, gradonačelnik Ljubljane (jedan od najboljih Miškovićevih prijatelja) i Milan Bandić, gradonačelnik Zagreba. Obadvojica su hapšeni, i to ne jednom. O poslovnim ljudima neću ni govoriti. Šta god da je Ivica Todorić uradio u Agrokoru, da li je sve moralo da se završi onakvom hajkom? Stvorio je uspješan sistem, zaposlio desetine hiljada ljudi, uveo najbolje tehnologije. Sve te firme su i danas tržišni lideri. Čitava ta gungula još nema svoj epilog. Mislim da je gotova samo prva runda. Borba tek predstoji.
Mediji u Beogradu pod pritiskom politike već godinama vode intenzivnu kampanju protiv Miškovića označivši ga državnim neprijateljem broj jedan. Kada je uhapšen svi su urliknuli kao da je Srbija spašena svih nedaća i kao da su svi njeni problemi nestali preko noći. I šta je na kraju bilo? Ništa! Kao što se ništa nije desilo ni poslije brojnih afera u Sloveniji, Bosni i Hercegovini, Crnoj Gori i Makedoniji. Sve vlade se utrkuju koja će više nanijeti štete svojoj ekonomiji. Zašto? Jedini racionalan odgovor koji mi se nameće jeste da se narod drži u bijedi jer je sa njim onda lakše manipulisati i duže njime vladati. A što vole vlast, to nigdje na svijetu nema.
Kada nam dođe nova garnitura političara bit će nam svima bolje, ekonomija će procvjetati pa će, samim tim, biti stvoreni i bolji uslovi za razvoj naše industrije.
Ili sam ja opet optimista bez pokrića?
Kada sam prije godinu dana objavio svoju knjigu Hotel Jugoslavija, legendarni Jure Apih je u svom komentaru kazao: „Sve što je Ekrem napisao je istina. Ja sam svjedok. Ako neko ima drugu istinu o tom periodu, neka izvoli i neka o tome napiše knjigu.“ Za knjigu Ja, tajkun kažem isto. Sve dok neko ne napiše knjigu i ne dokaže ono što su mediji objavili u preko 11.000 negativnih tekstova o Miroslavu Miškoviću, za mene je on najveći biznismen na ovim prostorima ikad.
- januar 2019.
P.S. Ako vas zanima, knjigu Miroslava Miškovića Ja, tajkun objavila je Laguna pa pretpostavljam da se može naručiti preko njihove web stranice www.laguna.rs. Pročitajte je obavezno.