I’ve had about a dozen wedding invitations so far throughout the region, but this was the only one I wanted to go to

This article is also available in: English

Piše: Ekrem Dupanović

Subota je ujutro. Vedrana i ja se budimo dosta rano ne znajući da ćemo se u krevet vratiti tek za 20 sati.

Jutro subotom je u Beogradu najljepše na Kalenićevoj pijaci. Stolovi se „lome“ od svježeg voća i povrća. Kada kupuješ kod seljaka na ovoj pijaci, vidiš njegove ruke, dlanove izbrazdane teškim radom u povrtnjaku. Znaš da je to njegovo, da nije kupljeno na skladištima radi preprodaje. Ljudi su vrlo ljubazni. Nastoje da ti daju najbolje. Mi već imamo svoje favorite. Dolazi zima i treba obezbijediti zimnicu. Prvo odlazimo do Dragice po ajvar, najbolji ajvar. Kupujemo dovoljno tegli da imamo barem do početka prave zime, a onda ćemo slijedeći put kad budemo u Beogradu kupiti još. Zatim odlazimo do „našeg“ Makedonca po grah i vijenac bijelog luka. I, na kraju, nekoliko kila svježeg povrća da imamo za narednih mjesec dana. Pun gepek svega.

Po povratku u hotel silazim u loby, nosim laptop i počinjem da radim, da uhvatim makar tri-četiri sata. U velikom sam zaostatku sa nekim stvarima. Već dva mjeseca nikako da se saberem. Što više radim, više se posla gomila. Lovim svaki sat kao da mi je zlata vrijedan.

Iza podneva dolazi Vlado Čeh, moj stari drug, osnivač Instituta za istoriju oglašavanja. Ima nekoliko godina kad god ga pitam šta se kod njega događa, kaže: „Pravim novu izložbu!“ Do sada su, koliko se ja sjećam, bile izložbe: Od lovljenog do lovca – Tito na plakatu; Rat i plakat 914-918; Žena, rat i plakat 914 – 918 i Srbija, rat i plakat 914-918.

„Ćele šta sad radiš?“, pitam Vladu čim je sjeo. „Završavam izložbu Humor, rat i mediji 914-918 koja će biti otvorena 15. novembra.“ „Aman Vlado, kad ćeš više izaći iz Prvog svjetskog rata? Za tebe se on izgleda još nije završio.“ Kaže da će tjerati sve dok ima onih koji žele da pogledaju takve izložbe, a njegove su vrlo posjećene. Narednih sat vremena mi je ispričao nekoliko zanimljivih stvari o medijima u prvom svjetskom ratu i o humoru koji je hrabrio ljude u rovovima. Ne znam gdje reče da su Britanci imali i svoju štampariju neposredno uz položaje koje su držali dugo vremena, i da je od jedne takve novine sa fronta kasnije nastao ozbiljan dnevni list. S Ćeletom je i inače uvijek vrlo zanimljivo. Krcat je informacijama tako da gdje god ga takneš, on je svoj na svom.

Zanimalo me je nešto vezano za knjigu Kreativni portfolio 2. U dilemi smo koji festival iz Srbije uvrstiti u knjigu. UEPS-ove nagrade ili nagrade sa Kaktusa. Obadva ne možemo. UEPS je u prvoj knjizi zbog velikog broja nagrada imao skoro isto onoliko stranica, koliko slovenski i hrvatski festivali zajedno. Što je mnogo, mnogo je. Kaktus je bolje isprofilirao kategorije, a o nagradama odlučuju dva žirija, jedan „lokalni“ i drugi, regionalni. U oba žirija sjede najuglednija imena srpske i regionalne oglašivačke industrije. Pitam Čeha šta on misli. Kazao mi je isto što je kazalo desetak prijatelja iz oglašivačke industrije sa kojima sam do sada razgovarao: „Dajte još godinu dana šansu UEPS-u pa onda vidite šta ćete. Ipak je to udruženje sa dugom tradicijom.“ Našim nedoumicama se produžava rok trajanja. Sačekat ćemo dodjele nagrada na oba festivala pa ćemo onda donijeti odluku. Nema nam druge.

Sa Čehom bih još dugo razgovarao, ali primiče se vrijeme vjenčanju zbog kojeg smo i došli u Beograd. Viktorija Radojević i Domen Mavrič će u 16 sati, u crkvi Sv. Marka, izreći svoje najvažnije DA u životu. U Beograd sam iz Sarajeva ponio tri odijela ne znajući za koje da se odlučim. Ja odijelo oblačim rijetko, svakih godinu ili dvije dana i kada ga trebam obući nastaje prava muka oko izbora. Dakle, ne znajući koje ću obući, izvadio sam u hotelskoj sobi sva tri odijela i razmišljao koje da obučem. Kad sam ih već ponio, mislio sam obući dva. Jedno, crno, za vjenčanje u crkvi popodne, i drugo za građansko vjenčanje na splavu koje je zakazano za 19 sati. Mislio sam da ću moći iz crkve skoknuti do hotela i presvući se. Na kraju ću gotovo do zore ostati u jednom odijelu jer je iz crkve bio organiziran prevoz do splava.

Do sada sam imao desetak poziva za razna vjenčanja u regiji. Nisam otišao ni na jedno, ali ovo nisam želio propustiti. Prije svega zbog Viktorije. Domena sam poznavao iz njene priče, ali Viktorija je osoba koja je zaslužila svo poštovanje svih ljudi koji je imalo poznaju. Za one koji ne znaju kazat ću da je Viktorija direktorica Sektora za marketing u Mercatoru Slovenija. Samim tim posredno ima i odgovornost za marketing svih kompanija koje su članice Mercatora u cijeloj regiji. Mercator je naš poslovni partner, ali to je najmanje važno, ili uopšte nije važno za cijelu ovu priču, niti je vrijednost ugovora blizu one zbog koje bismo se na sve strane lomili oko Mercatora. U medijima uglavnom o ovim poslovima vode računa juniori. Kod nas sam, kada je Mercator Slovenija u pitanju, tu privilegiju sebi prisvojio ja. Zbog Viktorijine posvećenosti svom poslu i Mercatoru, zbog strasti kojom pristupa svakom projektu, zbog njene energije koja je fascinantna, zbog njene kreativnosti, znanja, iskrenosti, zbog osmijeha koji joj nikada ne silazi s lica. Zbog poštenog odnosa u kojem sa njom u poslu uvijek znate na čemu ste, nema nerealnih obećanja, nema polovičnih rješenja, nema izgubljenih iluzija. Mogao bih još dugo nabrajati sve Viktorijine osobine zbog kojih neki važni ljudi kažu da je u Ljubljani zasjalo novo sunce kada je prije dvije godine došla iz Beograda, zbog kojih je „preko noći“ prihvatila cijela slovenska struka (članica najvažnijih žirija, učesnica na panelima…). Svako o njoj ima samo riječi hvale. Ovo mi je jedinstvena prilika da sam mogao o Viktoriji napisati ono što zaista mislim, što sam čuo, vidio, doživio. Kada god sam to do sada htio, branila se svim silama i govorila: „To nije moje, to je rad cijelog Mercatorovog marketing tima“. Kada sam joj par puta ponudio da uradimo intervju, glatko je odbila i kazala: „Evo ti moji ljudi pa sa njima razgovaraj“. Ja napisah, pa ako se sad naljuti, do nje je, nije do mene. I ja imam svoj posao koji volim.

Prvi put u životu sam bio na vjenačnju u crkvi. Bilo je fascinantno. U zraku su se svo vrijeme osjećali veličina i značaj događaja kojem smo prisustvovali. Očinska priča sveštenika koji je vodio ceremoniju, dekor, zlato koje bi moglo nagovijestiti zlatnu budućnost braka koji se sklapa, mir, tišina, čuju se samo glasovi crkvenih ljudi, Viktorije i Domena, mistika kojoj se ne možete odurpijeti. Promatram roditelje, njihove izraze lica, njihove poglede koji idu na mladence, pa jedne prema drugima, pa opet na mladence. Sretni kao i svi mi što svjedočimo ovom golemom događaju za dvoje mladih ljudi koji bi nam, po godinama, mogli biti djeca. Neka im je sretno!

Iz crkve Sv. Marka autobusima odlazimo do splava Kopernikus. Vedrana sjeda u „prizemlje“ koje je zatvoreno, ja se penjem na gornju platformu da me malo vjetar obiđe i razbistri mi glavu od utisaka sa „prvog“ od dva vjenačanja kojima ću danas prisustvovati. S „visine“ iz autobusa gledam Beograd. On je uvijek, poslije Sarajeva, bio meni najdraži grad. U njega sam došao kada sam 1970. prvi put službeno negdje putovao i to spavaćim kolima. Za ovih 48 godina neki od najljepših trenutaka su se dogodili upravo ovdje, tu sam i vojsku služio, doživio sam i neke zvjezdane trenutke u mojoj profesionalnoj karijeri. Jako volim Beograd.

Dok smo se vozili pokušavao sam se prisjetiti svojih najljepših beogradskih trenutaka. Definitivno mi je najljepše bilo kada smo se Vedrana i ja 3. jula 1977. godine, u apartmanu hotela Jugoslavija, po prvi put probudili kao muž i žena. Vjenčali smo se dan ranije u Sarajevu i odmah avionom odletjeli u  Beograd, pa sutradan za Španiju. Drugi veliki trenutak bio je kada sam 6. februara 1979. na beogradskom aerodromu pri ulasku u avio taksi, koji sam iznajmio da što prije stignem do Sarajeva, saznao da sam dobio kćerku Asju. I treći najljepši trenutak je Viktorijino i Domenovo vjenčanje koje je sa tog mjesta istisnulo dva neprespavana dana i dvije noći kada sam sa Čolom „razvaljivao“ po Beogradu nakon što je pobijedio na Beogradskom proljeću s pjesmom April u Beogradu.

Stižemo na Kopernikus, penjemo se na vrh splava i uživamo u muzici, mezi, pićima i jedinstvenom pogledu na Beograd. Pada noć, pale se svjetla, Beograd izgleda čudnovato. Kao da je neko projektovao svjetla za one koji na grad gledaju sa druge obale. Na splavu je 250 gostiju i svi smo fascinirani pogledom na Kalemegdan.

Otkucava 19,00 sati. Domen je ispred velikog srca izrađenog od raznih malih svjetiljki. Čeka Viktoriju. I dok minute prolaze voditelj nas upoznaje s mladencima, priča priču o svakom od njih, storytelling. Saznajemo da su obadvoje rođeni 1984. godine, „olimpijska“ djeca jer smo te godine u Jugoslaviji, u Sarajevu, imali Zimske olimpijske igre. Bilo je tu i nekoliko pojedinsoti o svakome od njih. DJ pušta svečanu muziku, Viktorija se pojavljuje i kreće stazom prema Domenu. Uzbuđenje je na vrhuncu. Sjajna matičarka. Nema čitanja suhoparnih članova zakona, nema nepotrebnog nabraja obaveza (i sankcija), kao što je bilo „u naše doba“. Ponovo jedna topla ljudska priča kako i priliči svečanom trenutku. Ceremonija se završava, sa strane ispred Viktorije i Domena, izlaze Toni Cetinski i Samuel Lucas i pjevaju Oliverovu Vjeruj u ljubav. Pa hajd’ ne pusti suzu. Pošto će Toni pjevati i kasnije, pa čak u zoru napraviti i solistički koncert na splavu, da odmah kažem otkud on tu. Toni je Domenov veliki prijatelj i na neki način je doprinijeo da se razvije veza koja ga je dovela do vjenčanja sa Viktorijom. A kada se pjeva za prijatelje onda se pjeva iz srca. Toni je to veče dao sve od sebe, rasturao je do daske.

Silazimo u prizemlje splava. Naš sto je do staklenog zida prema Dunavu koji protiče dvadesetak centimetara ispod nivoa stola za koijim sjedimo. Naše društvo to veče su Iva Todorić, Ivona Janjić i njen momak iz Sarajeva, Irena Miličević (Mercator Sarajevo) sa svojim suprugom i Jelena Doderović (Mercator Podgorica). Sjajno društvo, odlična atmosfera, malo glasna muzika koja nam otežava razgovor jer sjedimo za velikim okruglim stolom pa smo više komunicirali išaretom (očima) nego glasom.

Šta kazati o ovom finalnom dijelu jednog velikog vjenčanja. Ako postoji vjenčanje iz bajke, onda je to bilo ovo. Ako postoji „američko“ vjenčanje, onda je to bilo Viktorijino i Domenovo. Dvije stotine i pedeset vrlo raspoloženih gostiju, mladenci presretni, muzika fantastična. Među gostima dominira slovenski jezik, čini mi se da su Slovenci u većini. Došao je kompletan menadžment Mercatora na čelu sa generalnim direktorom i dosta slovenskih prijatelja. Mislim da Slovenija i Srbija nikada nisu bili bliži. Nikada više Srba nije zaplesalo na slovensku narodnu muziku, niti se više Slovenaca uhvatilu u srbijansko kolo nego to veče. Ogroman splav se trese, ljulja se na vodi. Na pozorinicu izlazi Toni Cetinski i počinje luda zabava. Meni Jack Daniels s Coca-Colom ide k'o mlijeko. Poslije ponoći stiže svadbena torta, a sa njom i Azinovićevi trubači, višestruki pobjednici u Guči. Nastaje raspašoj. Atmosfera je ponijela i trubače tako da daju sve od sebe okupni znojem. Njihov šou je trajao oko 15 minuta, dovoljno da svi iz sebe izbacimo i zadnje atome snage. Kušamo tortu. Odlična. Oko dva ujutro pozvani smo da se popnemo na sprat jer će za koji minut početi Tonijev solistički koncert. Pozdravljamo se sa prijateljima i mladencima. Vedrana i ja napuštamo feštu jer nam ujutro valja za Sarajevo. Izbori su, moramo stići da glasamo. Dugo nismo mogli zaspati prepričavajući utiske. Bilo je to najljepše vjenčanje kojem smo prisustvovali. Osim našeg, naravno, koje je bilo prije 41 godinu.

Taman kad sam završio tekst pored mene je prošla Asja, pogledala u računar i upitala: „O čemu pišeš?“ „Pišem Dnevnik sa beogradskog vjenčanja“, odgovorio sam. „Pa gdje ćeš, bolan, o tome pisati, to je privatna stvar.“ Morao sam!

  1. oktobar 2018.